ZA LJUDE KOJI VOLE MIRIS ZEMLJE
Što nam prešućuju o liječenju raka - sve ono što ne znaju, ali, k vragu, zašto se ne trude saznati?
Jeste li se ikada zapitali zašto nam liječnici govore to što nam govore? Pa jednostvano, razmislite zašto, ako ste na primjer vrtlar ili mehaničar ili kuhar, što govorite ljudima o onome što radite? Pa govorite im ono što znate. A kako znate to što znate? Netko vas je tome naučio...A tko je naučio njih? Pa isto netko...
Što se dogodi kad dovedete u pitanje ono što vas uče? Najčešće se uvrijede, naljute, začude, nerijetko i zapitaju tko ste vi da postavljate takva pitanja, pa to se zna...oni su godinama to studirali... i tu staje dijalog. Ispada da brane nešto što im je netko rekao da je točno, a krivica je u onom dijelu latentnog prihvaćanja bez kritičke provjere, bez vlastitog udjela traženja istine, unapređenja...
Lothar Hirneise autor je knjige predsjednik njemačke udruge "Ljudi protiv raka" osnivač terapijske metode za rak "3E", direktor Centra za holističko liječenje raka "3E" u Buochu kraj Stuttgarta, te u Njemačkoj autor bestselera„Kemoterapija liječi rak, Zemlja je ravna ploča“,
koji je sam krenuo u potragu za istinom i "točnim odgovorima", a ovdje prenosimo dio razgovora sa Krešimirom Mišakom:
LOTHAR: Mogu reći da većinu toga što danas znam o raku nisam naučio ni od onkologa, ni od biologa, kemičara, fizičara, ili bilo kojih drugih znanstvenih stručnjaka. Izvor su mojega znanja ljudi koji su preživjeli rak, posebno posljednji stadij raka. Razgovarao sam s jako mnogo ljudi, ne samo u Europi nego i po cijelom svijetu, koji su bolovali od raka, i oni su mi pričali o tome kako su se izliječili. Moja znanja nisu nešto do čega sam došao sam – ja pacijentima samo kažem ono što sam čuo od ljudi koji su uspješno izliječili rak.
U tim svojim istraživanjima otkrio sam nešto vrlo zanimljivo. Većina ljudi koji su se izliječili premda im je karcinom već bio u završnom stadiju – dakle, ne govorim o malom tumoru na jednom plućnom krilu, nego velikim tumorima na jetri, bubrezima, kostima ili na plućima – poduzela je iste tri stvari:
Prva je eliminacija otrova iz tijela. Znači, čistili su debelo crijevo, pazili na zube, jer loše stanje zubi može biti jako opasno, i osobito su pazili na odnos kiselo-lužnato u tijelu. Dakle, prvo se treba osloboditi toksina, a nakon toga paziti da se u organizam ne unose novi otrovi. Većinu otrovnih tvari u tijelo unosimo hranom, ali isto tako i kozmetikom. Ne biste vjerovali koliko je otrova u običnom ružu za usne, kremi za ruke i slično. Dakle, prvi je postupak eliminacija otrova.
Drugi postupak koji su poduzeli gotovo svi ti pacijenti bila je prehrambena terapija. Više od šezdeset posto izliječenih pacijenata čiju sam povijest bolesti upoznao u svojim istraživanjima primjenjivalo je neku vrstu terapije hranom, poput makrobiotike, terapije Johanne Budwig, Gersonovu terapiju, Breussovu, Moermannove dijete i slično – mnogo je dobrih prehrambenih terapija.
No, po mojem mišljenju, najvažniji je treći dio – koji ja zovem radom na energiji. Što to znači? Svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao iskočili su iz jednog sustava i uskočili u drugi. O kakvim je sustavima riječ? Svi mi živimo unutar nekih sustava: naša je obitelj jedan takav sustav, pa naša struka, okoliš, zemlja u kojoj živimo, politika, i tako dalje. Živeći u ljudskom društvu živimo u mnogo različitih sustava. Ja uvijek objasnim svojim pacijentima da su do raka došli zbog svojeg načina života. Stoga je u tom trenutku najvažnije shvatiti da ne smiju nastaviti živjeti na isti način. Nastave li, mogu samo čekati pojavu novih tumora i smrt. Najvažnije je, dakle, ne nastaviti ravno tim putem nego skrenuti lijevo ili desno. Neobično je važno da pacijent to shvati. Ja to jednostavno kažem ovako: „Ako se ništa ne promijeni, ništa se neće promijeniti.“ Važno je da pacijenti sami otkriju u kojem segmentu svojeg načina života doživljavaju najviše stresa i da se od toga odmaknu, da žive sretnim životom. To je prvi najvažniji element rada na energiji. Druga stvar koju sam otkrio jest da su svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao radili neku vrstu vizualizacije. Vidjeli su sebe u budućnosti, samo kao zdravu osobu. Mi obično kažemo da tijelo slijedi um, i zato je ovo važan korak. Sljedeći je korak očekivanje. Ako očekujete da ćete za godinu, dvije umrijeti – to je jako loše za vas. Morate očekivati od sebe da ćete preživjeti. Zatim smo otkrili nešto što sam i ja u početku smatrao prilično neobičnim – takozvani ugovor s tumorom. Neki su pacijenti sami sa sobom sklopili ugovor. Kad sam prvi put čuo za to od jednog pacijenta, priznajem da nisam shvaćao. Ali kad mi je istu priču ispričao i drugi, drugi, treći, četvrti pacijent, počeo sam više razmišljati o tome i shvatio što su učinili. Kakav je to ugovor? Pacijent razgovara sa svojim tumorom i kaže mu: „Slušaj, ako nastaviš ovako rasti, ja ću morati umrijeti. Ali ako ja umrem, i ti ćeš umrijeti. U toj igri obojica gubimo. Zašto? Promijenimo to tako da i jedan i drugi dobivamo.“ Što ćemo, dakle, učiniti? Znam da to zvuči pomalo neobično, ali mi zaista preporučimo pacijentu da sklopi pisani ugovor sa svojim tumorom. Jedino što tumor u tom ugovoru mora izjavisti jest: „Ja ću postati normalna stanica tvojeg tijela. U nekoliko sljedećih mjeseci smanjit ću se i postati normalna stanica.“ A ja, koji sam domaćin tom tumoru, u ugovoru ću navesti što ću promijeniti danas, ovog tjedna, ovog mjeseca, tijekom sljedeća tri i tijekom sljedećih šest mjeseci. Uvijek kažem pacijentu da je neobično važno da se drže obveza koje su preuzeli ugovorom, jer ako oni ne budu poštovali ugovor, neće ga poštovati ni tumor. Shvatio sam da je upravo zbog toga ta terapija tako uspješna, i uvijek preporučim svakom svojem pacijentu da sklopi ugovor sa svojim tumorom.
Prvo što pitate pacijenta jest- „zašto imate rak?“ i ispostavilo se da vrlo često i znaju odgovor. To je očito ključno pitanje.
LOTHAR: Točno. Mi primjenjujemo takozvanu kauzanetiku – tražimo uzrok. I zato jedno od mojih prvih pitanja upućenih pacijentu uvijek glasi: „Zašto imate rak?“ I nećete mi vjerovati, više od polovine mojih pacijenata točno zna zašto su dobili rak i to mi kažu, tako da uopće ne moram sam tražiti uzrok bolesti. Sami mi kažu kakve su stresove doživjeli, i što je u njihovu načinu života dovelo do toga da se pojavi tumor. Dakle, u većini slučajeva uopće ne moram sam utvrditi uzrok. S ostalih pedeset ili četrdeset posto pacijenata moram, naravno, razgovarati. Glavna stvar koja ne valja u našem suvremenom sustavu zdravstva jest upravo to što liječnici nisu plaćeni za razgovor s pacijentima. A za mene je to najvažnije – razgovarati i razgovarati, i steći sliku o tome kakva osoba sjedi s druge strane stola. Ako to ne znate, ne možete planirati terapiju. Jer, uništiti tumor sigurno neće biti dovoljno. Još jedno pitanje koje postavljam pacijentima – a za neke od njih to je vrlo teško pitanje – glasi: „Što Bog ima od toga da vi ozdravite?“ Kao što lako možete zamisliti, mnogi me pacijenti gledaju u čudu: je li ovaj lud ili što? Ali i to je pitanje neobično važno, jer otkrili smo da je prognoza za ozdravljenje jako dobra ako pacijent zna zašto želi ozdraviti. Što više pacijent zna o tome što želi od sebe i svojeg života, u filozofskom smislu, vjerojatnost ozdravljenja je deset puta veća ako ima jasan i precizan odgovor na to pitanje. Dakle, pacijentima postavljamo ta i slična pitanja da bismo shvatili zašto su uopće oboljeli od raka.